Pratite nas na Facebooku


Pratite nas na Twitteru

Vitrina mjeseca

Projekt, Etnografskog muzeja Istre/Museo etnografico dell'Istira, „Vitrina mjeseca“ ima za cilj široj javnosti na mjesečnoj bazi predstaviti dio građe (predmete) iz svog fundusa. Kustosi muzeja predstavit će putem predmeta i fotografija svoju zbirku ili fenomene nematerijalne kulturne baštine koje proučava. Muzej će, osim toga, kroz projekt surađivati i sa ostalim muzejima i zbirkama unutar Istre, te sa lokalnom zajednicom prikazujući pojedine entuzijaste i njihova djela ili presjek njihovih aktivnosti putem „gostujuće vitrine mjeseca“. Na taj način želi se uspostaviti još bolja povezanost sa kolegama stručnjacima iz drugih muzeja te povezanost sa lokalnom zajednicom koja ima potrebu pokazati što radi i kako se brine za svoju tradicijsku baštinu.

Medijskim aktivnostima Muzej će se predstaviti široj publici kako bi pobudili interes kod budućih posjetitelja za njihov dolazak.

Mjesečne aktivnosti vezane uz ovaj projekt rezultirat će malim katalogom svih izloženih predmeta i fenomena sa kratkim tekstovima na hrvatskom, talijanskom i engleskom jeziku, web stranicom sa dužim tekstovima o samim izloženim predmetima.

 

VITRINA MJESECA - SVIBANJ 2015

PAPENOVI/EKSPRES LONCI U FUNDUSU ETNOGRAFSKOG MUZEJA ISTRE

ZNATE LI NEŠTO O OVOM PREDMETU?

U Fundusu EMI-a, odnosno unutar zbirke Arhitektura i oprema kuće imamo šest lonaca poznatih pod imenom Papenov, ekspres lonac odnosno broncin. Želeći vam detaljnije opisati kako i gdje se upotrebljavao ovaj lonac krenuli smo u pretraživanje podataka o samim predmetima. Predmeti u našem fundusu proizvedeni su između 1870. i 1900. godine, načinjeni su od gize (lijevano željezo), otkupljeni su 1960-tih i 1970-tih s područja Pazina, Žminja i Roča. S obzirom na oskudne podatke vezane uz ove predmete krenuli smo u potragu za takvim predmetima u drugim muzejima u Istri (Pula, Kopar), Rijeci i ostalim djelovima Hrvatske (Etnografski muzeji u Splitu, i Zagrebu, Muzej prehrane u Koprivnici), a potraga se proširila i na Etnografski muzej u Ljubljani. Nakon nesebične pomoći kolega doznali smo slijedeće: Pomomorski i povijesni muzej u Rijeci ima takav predmet u svom fundusu a ima ga i zbirka u Crikvenici, ali bez nekih detaljnijih podataka o upotrebi.

Takve predmete imaju i u Etnografskom muzeju u Splitu pod nazivom „pretis“ lonac ili „bronzin na vapor“. U „Kuharici dalmatinskih gospođa“, Gioe Calussi se spominju „lonci po sistemu Papin“, hermatički zatvoreni koji se počinju pojavljivati početkom 20. st.

Prema podacima koje sam dobila iz Etnografskog muzeja u Splitu, primarno su bili namijenjeni za kuhanje na špaheru za moderan način pripreme hrane u gradskoj kuhinji. U Dalmaciji su se koristili od početka gotovo do sredine 20. st. i u ruralnim područjima (zaleđe Splita, otok Brač) i to za kuhanje na otvorenoj vatri, dakle na ognjištu i to na dva načina; vješanjem na komoštre (lanac) i postavljanjem na tronožni metalni podložak. Navodno su služili za kuhanje onoga što nije trebalo miješati.

Molimo vas, naše posjetitelje, da nam pomognete oko sakupljanja podataka o ovom zanimljivom predmetu. Ako znate gdje se i u koje vrijeme upotrebljavao u Istri, ako znate što se i kako kuhalo u ovom loncu, javite nam se. Svaki podatak je dobrodošao!

O povijesti papenovog ili ekspres lonca

Francuski fizičar Denis Papin 1679 g. izumio je princip rada ekspres lonca u želji da smanji vrijeme kuhanja namirnica. U nekoj vrsti kotla se podizala se temperatura vode do ključanja, pa se tako namirnica brže skuhala. Problem takvih kuhala bio je u neznanju reguliranja pare te pravilnog određivanja temperature u kuhalu što je dovodilo do mnogih eksplozija. Drugi problem je bio taj što se u to vrijeme nije proizvodilo posuđe od jednog komada metala, što je dovodilo do pucanja posuda u kojima bi se kuhalo na paru. Iako nije doživio da se njegov izum razvije u svom punom potencijalu, Denis Papin je zaslužan za izum princima rada današnjeg ekspres lonca.

Mali ekspres lonci za upotrebu u kućanstvima počinju se proizvoditi u tek u 19. stoljeću.

Ekspres lonci, kakve poznajemo danas počinju se u velikim količinama proizvoditi i upotrebljavati u SAD-u nakon Drugog svjetskog rata kada je vladala velika potražnja za njima. Iako je više desetaka proizvođača nudilo preko 85 različitih vrsta expres lonaca, s vremenom u se na tržištu održali samo oni koji su nudili najkvalitetnije posuđe. S vremenom se smanjuje potražnja za takvom vrstom lonaca, no krajem 1960-tih i početkom 1970-tih kada je ojačala svijest o potrebi zdrave prehrane, počinje opet jačati zanimanje za ekspres lonce. Iz istih razloga ekspres lonci su popularni i danas.

Literatura:
Calussi, Gioa „Kuharici dalmatinskih gospođa: okusi Dalmacije : tradicionalne ricete i arome dalmatinske kuhinje“, Split, 2004, Marjan tisak
http://en.wikipedia.org/wiki/Pressure_cooking, pregledano 12.5.2015.
http://missvickie.com/library/history.html, pregledano 12.5.2015.
Detalji o papenovim/ekspres loncima iz fundusa muzeja:
E 72 – lonac je iz 1900. g. a na dnu se nalazi natpis „ W BULLOCK“
E 655 – lonac je iz 1900. g, otkupljen je od Amalije Prodan iz Brnobići (kraj Roča – Buzet) 1963. godine
E 2020 – lonac je iz 1870.g. otkupljen je od Josipa Pilata iz Pazina, 1974.
E 2293 – lonac je iz 1880.g., a na stijenki lonca se nalazi utisnut broj 6 i tekst: TESCHEN.
E 2294 – lonac je iz 1870. g. Na stijenki lonca se nalazi godina izrade: 1870. i tekst: PILSEN 7.
E 2410 – lonac je iz 1890.g. , koristio ga je Drago Opatić iz Žminja


VITRINA MJESECA ZBIRKE GOSPODARSTVO, travanj 2015.

Detalj slatkovodnog ribolova u Istri

Gospodarstvo je jedna od deset zbirki o kojima brinu kustosi EMI/MEI. Samu zbirku Gospodarstvo možemo podijeliti u nekoliko većih cjelina. Jedna od tih cjelina je i ribarstvo. Ribarstvo u Istri podijelili smo na morsko i slatkovodno. Danas se uglavnom u kontekstu istarskog ribarstva naglašava morsko, međutim u prvim desetljećima 20. stoljeća svoje je važno mjesto zauzimalo i riječno ribarstvo na Mirni, Raši i Dragonji ali i ribarstvo na jezerima pa i onome kojega danas više nema – Ćepićko jezero.

U Etnografskom muzeju Istre čuva se vrša, otkupljena 1976. godine, od Romana Načinovića, koju je koristio Josip Načinović iz Kožljaka. Inventirana je i vreća za lovit ribu odnosno šak koju je muzeju poklonio Dinko Načinović, također iz Kožljaka, a koristio ju je za ribolov dok se lovilo na Čepićkom jezeru.

Ipak za ovu vitrinu mjeseca odabrali smo osti otkupljeni 1983. godine od Mate Đurđevića iz Nove Vase pored Brtonigle. Predmet se koristio tridesetih godina 20. stoljeća za lov na rijeci Mirni.

Iz zapisa s terena u svibnju 1983. godine u Novoj Vasi s kazivačem Matom Đurđevićem rođenim 1911. godine saznajemo da su se:

„Pored svakodnevnih gospodarskih poslova stanovnici sela Nova Vas kod Brtonigle bavili i ribolovom na rijeci Mirni i njenom ušću. Do regulacije Mirne bio je ribolov razvijeniji i bogatiji ulovom jer se u naplavljenim močvarnim ravnicama i rukavcima riba duže zadržavala i lakše ju je bilo uhvatiti u plićacima i golim rukama. Više se ipak lovilo u ušću i to za vrijem oseke kada riba ostaje u plićacima. Za to su se koristila ova pomagala: krsilo (Nova Vas), kršilo (Srbani) i rešeto. Krsilo je vrsta osti sa dva do tri reda dužih željeznih šiljaka zabijenih u paralelno razmaknute letve. Šiljci su čelični i završavaju asimetričnim kukama, a načinjeni su od opruga. Letve su sa gornje strane spojene pomoću dvije poprečne daščice u koje su utaknuti krajevi rašalja od drška. Drška dugačka 1,5 m od prirodne je rašljaste grane. Krsilom se lovilo hodajući nizvodno tako da se voda zamuti, pa se krsilo nasumce zabija ispred sebe. Tako su se najčešće lovile ribe pašare.“ (TI: 89).

Danas se na rijeci Mirini ne lovi riba pomoću osti/krsila/kršila, već peca s dugačkim ribičkim štapovima. Na žalost još nismo naučili čuvati okuse i osjete pa ne možemo usporediti gušt konzumiranja ribe nekada i danas. Ipak vjerujem da je veliko zadovoljstvo jesti hranu koju konzument sam ulovi, upeca, uzgoji, ubere … U sadašnjosti a obzirom na dnevni ritam sve je manja vjerojatnost da ćemo jesti hranu koju smo si, barem, sami skuhali. Možda će jednom muzeji osim što čuvaju predmete i vještine (poput lova, spravljanja hrane, sviranja …) te ih na taj način drže na životu, uspjet sačuvati i okuse.

 

VITRINA MJESECA, Uskršnje igre

Uz uskršnje blagdane vezana je tradicijska igra gađanja jaja koja je u Istri poznata pod nazivima: hitat u jaje, šćukat jaja, pičenje jaja ili boćanje jaja. Igrala se na sam Uskrs ili Uskršnji ponedjeljak kada bi se okupila djeca i mladi i gađali jaje kovanicom. Pravila za osvajanje jaja ili novčića razlikovala su u nekim nijansama. Tako je su prema riječima kazivača u Trvižu se hitalo u jaje. Mladići koji su dobivali plaću donijeli bi sitan novac, najčešće po 10 centeži i igrali s djecom. Dijete stavi svoje jaje u kut, a netko stariji ga gađa. Ako pogodi jaje on ga uzima, a ako ne novčić kojim je gađao jaje pripadne djetetu.

U Kaldiru su označavali jaja trakicom ili lastikom kako bi ih razlikovala. Ondje se reklo gremo boćat jaja. Na početku igre boćari (igrači) odredili bi kojim novčićem se gađa jaje. Onaj tko gađa mora pogoditi jaje tako da se novčić zabije, ako uspije uzima jaje i novčić. Ako promaši jaje, novac ide vlasniku jaja.

Kazivačica iz Kala kaže kako se Za Vazam se je šćukalo jaje, si je ki zaradi koju kunu, ki ga je prvi put pogodi je njegov oni dinar, monida, lira. Da, to nam je bila zabava za Vazam.
Sedam dana nakon Vazma obitelj se ponovno okuplja na tzv. Mali Vazam, Mali Uskrs, kad se objeduje blagoslovljena hrana koja je ostavljena još od Uskrsa posebno za taj dan. Time završava uskrsno slavlje.

U tjednu nakon samog Uskrsa (kada Uskršnji tjedan na neki način još uvije traje), za učenike iz OŠ iz Pazina i Pićna organizirali smo igraonicu u kojoj su se upoznali s ovom tradicijskom igrom. Tako su se dvorištu Kaštela u pičenju jaja okušala djeca iz Pazina, a djeca iz Pićna ispred Centra za nematerijalnu kulturu Istre. Ovdje su nam se pridružili i mještani.

Autorica vitrine: Mirjana Margetić, viša muzejska pedagoginja


VITRINA MJESECA, prosinac 2014.

Politike čestitanja: Božić kroz vrijeme (iz Zbirke Etnografskog muzeja Istre)

Autorica Vitrine mjeseca:
Tamara Nikolić Đerić

Običaj čestitanja veže uz najranije oblike vjerskih sustava i pripadajućih svjetonazora. Iako komparativna istraživanja mitologije ukazuju na velike sličnosti takvih sustava diljem svijeta, oni su ipak bili uvjetovani različitim geografskim, klimatskim, povijesnim i političkim čimbenicima koji su dakako uvjetovali i bogatu raznovrsnost u obilježavanju godišnjih običaja.

25. prosinac često se tumači i kao praslavenski početak Nove godine koji se samo prenamijenio u katolički Božić, odnosno rođenje malog Boga, odnosno Nove godine. U novijim istraživanjima etnolog Vitomir Belaj ukazuje i na mogućnost da je praslavenska Nova godina započinjala 1. ožujka. Također, podsjeća da 1. siječanj kao početak Nove godine uvodi tek Julije Cezar, dok su Kelti u Zapadnoj Europi, Novu godinu slavili u studenom, a barbari srednje i istočne Europe u rano proljeće. (usp. Belaj 2007:163) Počeci Nove godine, neovisno o kalendarskim razlikama, obilježavali su se slično, maskiranim ophodima i običajem čestitanja. Zadržali su se do danas običaji koledara ili položajnika kod Pravoslavaca, kada mladi muškarci ili dječaci u rano jutro obilaze kuće i čestitaju domaćinima ne samo Božić, već nizom izreka žele rodnost, plodnost i blagostanje u nadolazećoj godini.

„Skočite na stolicu, popad'te kobasicu“
Da bi jedna, da bi dve, da bi Bože ma i tri“

(Koledari iz Kaštelira)

„Koliko varnica toliko srećica
Kolio varnica toliko parica“

(Položajnici, Srbija)

Dakle, praslavenski ali i rimski, barbarski, keltski običaji čestitanja i slavlja novog početka, preslikali su se u nove običajne prakse vezene uglavnom uz kršćanske tradicije.

Poslije II. Svjetskog rata na našim prostorima dolazi do miješanja starih i novih praznika, preplitanja tradicije i nove ideologije. „Od 1947. godine u tisku nema ni naznaka božićne atmosfere i na sve dostupne načine se u javnosti radi na potiskivanju vjerskih praznika: trebalo je prekodirati stari ceremonijalni kalendar s predrevolucionarnim i religijskim konotacijama i proizvesti novi „socijalistički” praznik. Jelka se kitila socijalističkim obilježjima po uzoru na proslave u SSSR, a Djed Mraz je kritiziran kao boljševičko klerikalna tvorevina koja suviše podsjeća na Svetog Nikolu. Kombinacijom propagande i prinude (vlast je naredila da se jelke, slatkiši i igračke povuku iz radnji i puste ponovno u prodaju direktno pred Novu godinu, a da ih u dane proslavljanja vjerskih praznika ne bude na tržištu) stvoren je narodni praznik, Nova godina (opa.a), koji je krajem 1949. godine dobio svoj zaokruženi oblik i u javnom životu FNRJ zamijenio dotadašnje obilježavanje vjerskih praznika.” (Panić u Kako je Tito slavio Nove godine)

Običaji čestitanja vjerno prate ovakve društveno-političke i tehnološke promjene, pa tako industrijalizacija ali i intenzivne transkontinentalne migracije u 19. stoljeću stvaraju pogodno tlo za razvoj tiskanih čestitki koje u velikoj mjeri zamjenjuju usmeno čestitanje i ophodnju. Osim toga, motivi na čestitkama upućuju nas na političke sisteme i trenutne ideologije, ali nam istovremeno omogućuju isčitavanje subverzivnih praksi čestitanja. To je posebno jasno nakon II. Svjetskog rata kada se slavljenje (pa i čestitanje) Božića zabranjuje, ali nam praksa pokazuje sasvim drugo. Ne samo da se Božić nastavio slaviti do danas, već su se i božićne čestitke nastavile ispisivati na poleđini razglednica skrivenih od znatiželjnih pogleda u bijele koverte ili čestitki naslovljenih „Sretna Nova godina“ i „Buon Anno“.

Najstariju tiskanu čestitku izdao je 1843. u Engleskoj Henry Cole a djelo je slikara Johna Calcotta. Etnografski muzej Istre čuva tek dvjestotinjak čestitki. No, zbirka je nedavno formirana i pripojena mnogobrojnim razglednicama, a njena se vrijednost između ostalog ogleda i u kronološkom praćenju razvoja tiskarskih tehnika, vizualne kulture i društveno-političkih vrijednosti kroz cijelo 20.st.


VITRINA MJESECA, studeni 2014.

USUSRET MARTINU BEZ ETIKETE 2014- OD BERBE DO KONOBE

Autori Vitrine mjeseca:
Dino Babić
Nuša Hauser
Edi Pastrovicchio

Svaka je berba novi početak, polazište ka stvaranju novog vina, nova kreacija. Ona znači zajedništvo, poticaj, inspiraciju i trajnu emociju. Berba nameće organizaciju, raspored, konkretne zadatke; prati kalendarske smjernice i optimalne vremenske prilike. Ona otvara vrata vinskih podruma u kojima nas dočekuje pregršt priča. S Martinom bez etikete zavirujemo u konobe svojih gostiju i tražimo od njih da nam budu putokazi, pripovjedači i tumači. Neki se od njih najavljuju i ovom vitrinom- Dino Babić i Edi Pastrovicchio iz mladog vodnjanskog Ekomuzeja Istrian de Dignan, a ovo je jedna njihova priča, okvir za Vitrinu mjeseca:

El vin de ua..

A Dignan esiste ancora gente che fa el vin de ua. Lavoremo tuto l’ano le piantade e spetemo che l’ua sia fata. Andemo a vendemiar col caro e coi sameri, el cavecio, la sgranadora, le brente, le brentole e le cesoie. L’ua più bela la metemo a sugar sule grisiole in sofita per far el vin de rosa. Intanto in cantina femo boir el mosto in bote de rovere anche oto giorni. Lo fulighemo due volte al giorno. Travasemo e strucolemo le vinase, le butemo in lambico e femo l’acquavita. Dopo tre setimane tragatemo e gavemo el vin novo. Strucolemo l’ua che gavemo meso a sugar e metemo el vin de rosa in caratel de legno. Dopo un ano lo imbotigliemo. Bevemo indrio man.


Vino od grožđa

U Vodnjanu još ima ljudi koji rade vino od grožđa. Cijele godine radimo u vinogradima i čekamo da grožđe sazrije. Idemo u berbu s: vozom i magarcima, drvenim kacama, ručnom muljačom, brentama i škarama. Najljepše grožđe spremamo sušiti u potkrovlje, na drvene stalke za sušenje, za spravljanje ružičastog vina. Istovremeno u konobi vrije mošt u hrastovim bačvama i do osam dana. Miješamo ga dvaput dnevno. Pretačemo vino i prešamo ostatak grožđa, ubacujemo ga u lambik i spravljamo lozovaču. Nakon tri tjedna odvajamo mošt od taloga i imamo novo vino. Prešamo grožđe koje smo ostavili sušiti i ružičasto vino spremamo u drvenu bačvicu. Nakon godine dana ga flaširamo. Pijemo ga stalno.



Centar za nematerijalnu kulturu Istre Etnografskog muzeja Istre
Centro per la cultura immateriale dell'Istria del Museo Etnografico dell'Istria


TRADICIJSKI GLAZBENI INSTRUMENTI - SOPELA

Glazbeni instrumenti alati su u pravom smislu riječi. Izmišljeni, izrađeni ili prilagođeni kao pomoć čovjeku pri stvaranju glazbe, i to svih onih zvukova koje ljudsko tijelo nije u mogućnosti proizvoditi samostalno. Sami po sebi, instrumenti su dio materijalne kulture, no svojom funkcijom stvaraju glazbu koja je nematerijalne prirode.

U nedostatku zavičajnih etnomuzikologa, istarskom glazbenom baštinom bavili su se u prošlosti uglavnom novinari i učitelji glazbe ili pak stručnjaci vanistarskog podrijetla, neskloni shvaćanju višeslojne i nerijetko transkulturalne istarske stvarnosti, nastale kao plod stoljetnih međusobnih utjecaja.

Potencirajući svaki trag koji je mogao ukazati na što je moguće drevniju starosjedilačku nacionalnu (hrvatsku ili slovensku) prisutnost na ovom području, istovremeno je, bez obzira na bogatu tradiciju, minoriziran ili potpuno izostavljen talijanski kulturni element i tamo gdje je prevladavao. Još i danas ponekad nailazimo na podjelu: istarska glazba (pod kojom se podrazumijeva hrvatska glazba) i glazba talijanske etničke zajednice. Ta je podjela prilično tendenciozna jer navodi na pomisao da glazba talijanske etničke zajednice nije istarska.

U takvoj klimi oblikovala se i jedna od značajnih zabluda, oko starosti i porijekla sopela. Iako je već 1930-ih, tada najistaknuti hrvatski organolog Božidar Širola, došao do nepobitnog zaključka o neistarskom porijeklu tog instrumenta, pjesnička metafora Mate Balote o sopelama koje "svire već miljare lit" postala je paraznanstveni dokaz, jedna jako rastezljiva temeljna jedinica mjere. Tim mjerilom bilo je lako uzdignuti sopele u glazbalo koje u Istri "oduvijek" svira. Stoga je razumljivo da su svirači, polaskani time, sopelu povezali s praiskonom, čak i nauštrb istarskog miha koji nedvojbeno ima starije značajke. No, mih je sve do nedavnih vremena bio odveć obično i "banalno" glazbalo, gotovo uvijek izrađeno od samih svirača, dakle, na simboličkoj razini, lišeno virtuoznih mogućnosti i, što je najvažnije, ne uzvišeno i svečarsko.

Iz: Mario Buletić, Dario Marušić. 2014. Istarski tradicijski instrumenti iz fundusa Etnografskog muzeja Istre. Pazin: EMI/MEI, 2014.