Pratite nas na Facebooku


Pratite nas na Twitteru

Aktualne

“Tout est pret. Au premier signal que vous nous enverrez de Trieste, tous se leveront en masse pour l'independence de la Hongrie

Bez većih problema mogu zamisliti Tarwukovo (Bruno Pogačnik Wukodrakula i Ivana Vukšić) zanimanje za rad pariškog muzeja posvećenog neeuropskim civilizacijama. Musée du quai Branly otvoren je 2006. godine kao jedan od najvećih etnografskih, odnosno antropoloških muzeja u svijetu. U depoima njegove atraktivne zgrade čuvaju se artefakti iz Južne i Sjeverne Amerike, Azije i Afrike; maske, oružje, odjeća, amuleti, kipovi, posuđe, nakit; ukratko, predmeti namijenjeni svakodnevnom životu izumrlih kultura. Godine 2015., povodom izložbe pod nazivom "Anatomija remek-djela", antropomorfna Songye drvena skulptura iz Konga za koju se vjeruje da je u periodu od 16. do 19 stoljeća služila za zaštitu i liječenje pripadnika plemena bila je podvrgnuta magnetnoj rezonanciji. Ovaj standardni medicinski postupak omogućio je posjetiteljima simultani uvid u kompoziciju skulpture, pokazujući primjerice dijelove pokrivene tkaninom, no otkrio je i nešto do tada nepoznato: postojanje probavnih organa unutar skulpture, čime su se otvorila nova pitanja u istraživanju kongoanske kulture.


Upotreba tehnologije u istraživanju i čuvanju muzejskih predmeta uobičajena je pojava. Rendgenske se zrake već desetljećima koriste u zaštiti muzejskih zbirki. U slučajevima u kojima je svako rukovanje predmetima potencijalno opasno za njihov materijalni integritet tehnološke se inovacije bez zadrške primjenjuju u muzejima. Danas se sve češće pristupa trodimenzionalnom skeniranju i repliciranju muzejskog predmeta. Skenovi i replike uglavnom služe daljnjem istraživanju i izlaganju, dok se izvorni objekt obično čuva daleko od znatnije ljudske prisutnosti. Premda je građa etnografskih i antropoloških muzeja izvorno bila sastavni dio svakodnevnog života pripadala onome što označavamo narodnom ili plemenskom umjetnošću, njezin je društveni potencijal danas, metaforički govoreći, sahranjen u polumračnim i klimatiziranim prostorima muzeja.

Ne sumnjam ni da bi Tarwuk ozbiljno bio zainteresiran za projekt posvećen antropologiji zoonoze, koji se bavi prijenosom bolesti između životinja i ljudi, a kojeg na bazi predmeta iz istog pariškog muzeja predvodi antropolog Frédéric Keck. Sadržavaju li predmeti iz muzejskih zbirki još uvijek mikrobiološku kulturu iz vremena i s prostora njihovog nastanka i njihove upotrebe? Možemo li govoriti o specifičnoj biosferi tih zbirki - mikrobima, bakterijama ili virusima - i u kakvom je ona odnosu s našom biosferom? Je li moguće, primjerice, ekstrahirati DNA davno preminulih korisnika predmeta koji se sada čuvaju u muzeju? Iz nekog tepiha, češlja ili nakurnjaka, recimo? Sudeći po suvremenim istraživanjima, ta mogućnost nije mala. Drugim riječima, muzejski predmeti za koje se drži da su dobro istraženi možda sadrže znanja koja tradicionalnim kustoskim i znanstvenim metodama rada nisu vidljiva.

Izložba, ili možda bolje reći ulazak umjetničkog tandema Tarwuk u institucionalnu strukturu Etnografskog muzeja Istre, odnosno u neposredan okoliš muzejske zgrade, ukazuje na ono što u rutini stalnog ili povremenog korištenja muzeja, stalnog ili povremenog bivanja u Pazinu ne vidimo. Etnografski muzej Istre nije tipični kolonijalni muzej kao što je to Musée du quai Branly u Parizu, iako im se djelatnosti mjestimično preklapaju. Pazinski muzej je svojevrsni antipod onom pariškom; to je muzej koji nastoji sačuvati tragove života stanovništva koje je u prošlosti bilo kolonizirano. Predmeti u njemu nisu skupljeni s različitih strana svijeta, njih ne treba repatrirati; oni su već kod kuće, samo im je funkcija promijenjena. Umjesto da kao u prošlosti služe lokalnoj zajednici, poslovima lova, ishrane, stanovanja, odijevanja, zabave i komunikacije, u pazinskom etnografskom muzeju oni služe kao konstrukcija nacionalnih identiteta, što je slučaj s većinom muzeja u Hrvatskoj. U fokusu Tarwukovog rada, međutim, nije institucija muzeja, tehnika i etika muzejskog rada, iako svojom intervencijom na neki način pomalo govori o svemu tome. Nije zaokupljen ni problematičnim ideologemom etnije, odnosno nacionalnog identiteta. Tarwuk je u Pazinu zaokupljen sekundarnim kulturnim diskursima (magija, fantastika, genius loci, paraznanstvene prakse itd.), ostacima jedne predmoderne ili antimoderne kulture koji prebivaju u zakucima suvremenog svijeta.

Muzejsku građu možemo čuvati i povremeno izlagati. U slučaju kolonijalnih muzeja građu također možemo vratiti domicilnim kulturama, no možemo je i remedijatizirati, tvrdi Clémentine Deliss, antropologinja i bivša direktorica frankfurtskog Muzeja svjetskih kultura. Što to znači? Svaki muzejski predmet pripadao je nekoć određenoj složenoj društvenoj strukturi, jednom ne do kraja jasnom, ali opazivom totalitetu življene kulture. U muzeju isti je predmet sveden na svoju estetsku, novčanu ili epistemološku vrijednost. Mi više ne možemo obnoviti magijsku funkciju, magijsku moć Songye skulpture iz Konga, čak ni u slučaju da je vratimo u isto selo - pod uvjetom da znamo o kojem je selu riječ i da to selo i dalje postoji - jer su društveni odnosi u kojima je ta skulptura imala jasnu ulogu ili bitno promijenjeni ili izgubljeni. Isto vrijedi i za građu pazinskog muzeja: čak i pod uvjetom da nam tkalački stanovi i preslice ponovno omoguće pravljenje odjeće taj bi se proces odvijao u sasvim izmijenjenom kontekstu. Možda bi materijalni integritet muzejskih predmeta ostao nepromijenjen, ali njegovo kulturno i društveno značenje bilo bi drugačije. No upravo je to primjer jedne idealne remedijatizacije: s neizvjesnošću krajnjeg rezultata rada uključiti muzejsku građu u život koliko god i kako god je to moguće.

Zbog niza ekonomskih, političkih i kulturnih pitanja, takva remedijatizacija nije moguća. Ipak, otvaranjem prostora svemu što ne potpada pod konzervativnu ideologiju selekcije, čuvanja i izlaganja, muzejske je predmete moguće aktualizirati u suvremenosti. Uloga suvremenih umjetnika u tom je poslu nezamjenjiva i po važnosti ništa manja od uloge koju u muzeju ima medicinska znanost ili suvremena tehnologija.

Suradnja Etnografskog muzeja Istre i Tarwuka, čini mi se, to zorno pokazuje. Umjetnicima je u cijelosti omogućen uvid u muzejsku građu, dopuštene su izmjene izložbenog postava, ulazak u depoe, pristup dokumentaciji. Svaki segment muzejske institucije prošao je na neki način kroz Tarwukovo dvojno tijelo: oči su gledale, ruke doticale, tijelo osjećalo, um mislio; zvukovi, mirisi, oblici, boje i podaci muzeja i njegove okoline u korijenu su njihove intervencije. Neće li njihova razvijena vizualna kultura drugačije reagirati na predmete koji su posjetiteljima već pomalo dosadni, a kustosima odviše poznati? Što to Tarwuk vidi, a mi ne vidimo u estetskim objektima kao što su preslica, gajde ili ribarska mreža? Iako lišeni izvornog statusa, je li moguće da su muzejski predmeti izgubili svoju djelatnu moć? Zar više ne djeluju afektivno na nekog osjetljivog promatrača? Što ako je s vremenom u društvu potpuno drugačije materijalne kulture njihova moć promijenila karakter, pa umjesto uporabne postala magijska? Nije li moguće da su se osobni obiteljski odnosi, inače važna sastavnica Tarwukova umjetničkog rada, ponovno pobudili upravo u muzeju posvećenom bliskim društvenim odnosima, kao što je krvno srodstvo utjelovljeno u instituciji obitelji ili plemena? Okružen ostacima izumrlih zajednica, ne obnavlja li Tarwuk vlastitu? U kakvom je odnosu Verneov "Mathias Sandorf" s videoigrom "Starcraft II" čija je virtualna estetika sastavni dio videorada izloženog na izložbi? Istina, u oba slučaja riječ je o sudbini glavnog junaka, o avanturističkoj priči s elementima fantastike, ali možda nije riječ samo o književnom znanju.

Postoji zanimljiv paradoks. Stalni izložbeni postavi etnografskih i antropoloških muzeja prepuni su alata, odjeće, cipela, instrumenata; stvari namijenjenih rukama, stopalima, ustima, spolovilima, jednom riječju - ljudskom tijelu, ali na samoj izložbi tijelo nedostaje. Izložbene lutke taj paradoks dodatno naglašavaju. Toliko organskog materijala u prostoru - koža, vuna, nevidljivi mikrobiološki svijet itd. - a toliko malo ljudskog tijela. Nisu li to mogli primijetiti umjetnici boraveći u muzeju? Ne djeluje li njihova antropomorfna skulptura u prostoru pazinskog muzeja drugačije nego u prostoru galerijske bijele kocke? Leži li djelatna moć ove skulpture isključivo na području estetike ili crpi nešto nevidljivo, nešto dodatno iz prostora svoga smještaja što sa svijetom suvremene umjetnosti nema veze?

Moto "Muzej je bolestan", pod kojim je Clémentine Deliss preuzela upravljanje frankfurtskim muzejem, metaforički je pokušao skrenuti pažnju na nekoliko problema. Prvi je vezan za promjenu koju je u muzejskoj praksi prouzročilo izlaganje Claude Lévi-Straussa na UNESCO-ovoj skupštini 1954. U svom referatu, naime, on je izrazio sumnju u nagomilavanje predmeta u muzejskim depoima. Od polovice 20. stoljeća, tvrdio je Lévi-Strauss, muzejski su predmeti počeli gubiti svoju važnost u edukaciji i istraživanju (usput rečeno, Etnografski muzej Istre osnovan je 1962.). Od pomame za egzotičnim predmetima u drugoj polovini 20. stoljeća profitiralo je samo tržište umjetninama. Alternativa je pronađena u okretanju nematerijalnoj baštini, što je događaj koji je politiku muzejskog rada približio suvremenom životu. I drugi je problem vezan za materijalnu građu. Onoga trenutka kada su promijenili svoju okolinu i dospjeli u muzejski prostor, predmete je trebalo zaštiti i čuvati na neodređeni rok, po mogućnosti zauvijek. U tu svrhu većina ih je obrađena kemijskim sredstvima među kojima se, u slučaju najstarijih akvizicija, nalaze i tvari opasne po život (arsen). Pridodamo li tome i nevidljivu mikrobiologiju muzejskih zbirki, metafora bolesti koja priziva sliku bolesnika i liječnika postaje još djelotvornija. Rukavice koje muzejski radnici prije svakog rukovanja predmetima navlače na ruke, međutim, ne preciziraju fiksnu podjelu uloga.

Remedijatizacija muzejske građe zapravo je reanimacija zaboravljenih znakova kulture, "vraćanje u optjecaj", "povratak u stvarni život", "sada i ovdje". Unatoč tolikim artefaktima posvećenima zaštiti i liječenju, muzej je i dalje bolestan, ali na zaslonu monitora već vidim Tarwukov performans nalik nekom šamanističkom plesu, performans koji je toliko idiosinkratičan da na trenutak podsjeća na neku slučajno zabilježenu i u muzejskim arhivima zaboravljenu praksu, čije nam je značenje nepoznato.

Klaudio Štefančić